Nisu to male stvari !

Priča se da dođe to vrijeme kada te počnu radovati neke "male" stvari.

Ali, čekaj !

Nisu to male stvari !

Smatram da to nikako nisu male stvari !


Sve ono što nam čini dobro ili nas veseli i raduje nas nikada ne bi smjeli nazivati malim.

Zašto umanjujemo važnost bitnim trenucima u životu ?


Primijetili ste da se na svim lifestyle portalima može popratiti koja su cool mjesta u gradu, gdje bi trebali otići, što vidjeti. I što nikako ne smijemo propustiti.


Da li je to zaista ono vrijedno? Ili i to služi da nam skrene pažnju od nas samih?

Ja sam uvijek preferirala tišinu i vrijeme provedeno u samoći. Priznajem, možda djelomično zbog moje introvertiranosti.

Sada kada sam na isteku dvadesetih to se još više pojačalo. Ne moja introvertiranost, već potreba za mirom i tišinom.

Nije to ista potreba za samoćom kao ona u koju sam bježala kada sam bila tinejdžerka. Tada sam puno više mislila o tome tko će što pomisliti o meni.
Gledala sam na tu potrebu kao na nešto negativno. To me je tištilo, mislila sam da nešto nije u redu. Jer kao nije baš normalno da tinejdžerka stoji kući dok se svi ostali zabavljaju i izlaze vani. Pa i izlazila sam ja, radila sve što rade mladi, imala svoje društvo i dečke. Ali sam isto tako puno vremena provodila zaključana u sobi. Sama sa svojim mislima. Mučili su me kompleksi i depresivna stanja. Nisam znala što mi se događa i koja je moja svrha u ovom svijetu.
To vrijeme mi ne budi lijepe uspomene, ali ne žalim za ničim. Sve me je to dovelo do ovoga gdje sam sad. I zato ću uvijek cijeniti svaki period kroz koji sam prošla. Makar mi budio ružna sjećanja.

Danas se mislim, zašto bi išla protiv sebe ako mi je ugodnije ostati doma i čitati knjigu?

Tko kaže da svi moraju biti društveni?

I sada mi je puno manje stalo što će tko pomisliti o meni.

Sve manje me zadovoljava besmisleno čavrljanje i trošenje dragocjenog vremena. Draže mi je vrijeme provesti u parku, nego u centru grada. Park me umiri, dok u gradu čujem još više buke i žamora, a to je zadnje za čim žudim kad završi radni dan.

Rijetko se viđam i s prijateljima, ali onih nekoliko koje vidim svakih par mjeseci su i dalje tu. Jer su oni pravi. Ne zamjeramo si što se vidimo par puta godišnje. Svatko je od nas na svom putu i uvijek kada se vidimo napričamo se i zabavimo kao da smo se vidjeli prošli tjedan. Vrijeme nam stvarno ništa ne znači.

Svi pričaju da dođu te godine kada te počnu radovati trenutci provedeni u svome kutku uz knjigu i čaj.

Volim ja još otići i u kino i u kazalište, ali nisam kao prije željna toga. Ne vučem dečka za ruku u cilju da posjetimo novo "it" mjesto o kojem sam čitala na portalima. Imam osjećaj da idem protiv sebe kada pokušavam pratiti sva događanja u gradu.


Pitam se uživam li ja na svim tim "cool" mjestima ili uživam zato što su me uvjerili da je to dobar način za uživanje?

Prije sam mislila da nešto propuštam ako ostanem doma. Mislila sam da se vani događa život dok sam ja u sobi. Sada me ti trenutci provedeni u samoći tako umiruju i zaista uživam u svakoj minuti. Imam osjećaj da mi miluju dušu i hrane je. A do sada sam ignorirala ono kako se osjećam i tragala sreću izvan sebe. 

Koliko god meni bilo lijepo u udobnosti mog doma, opet razmišljam da li je to ispravno? Jer kažu da rastemo kada izađemo iz svoje zone ugode. I ja vjerujem u to.

Ne mogu ni cijeli život provesti s knjigama i istražujući sebe.

Vjerujem i da radom na sebi izgrađujem veće samopouzdanje i počinjem cijeniti sebe. I sigurna sam da će se to odraziti na sve aspekte mojeg života.


Sve ono što sam spoznala kroz rad na sebi, imam potrebu dijeliti i širiti. To spoznanje koliko sami sebe možemo uzdignuti i zavoljeti, koliko se možemo unaprijediti...
Upravo zato sam i počela pisati ovaj blog. Jer zaista želim da što više ljudi uvidi koliko je bitno da se sviđamo sami sebi i da se cijenimo.

Ne onako egoistično, nego iz ljubavi! Čiste i tople ljubavi.


Ako vrijeme provedeno u samoći iskoristimo za rad na sebi sigurna sam da će se s vremenom iskristalizirati ono što želimo raditi. Ono što nam zaista pruža zadovoljstvo. Znat ćemo gdje da se okrenemo, u kojem smjeru da se izgradimo, ali i na kojem području još trebamo poraditi.


Moramo biti sretni sami sa sobom i zadovoljni u sebi pa ćemo nakon toga sigurno ostvarivati bolje kontakte i prijateljstva.



Svemir nas uvijek podupire! Bilo što radili i bilo što mislili.
Pratite svoje osjećaje kako bi znali jeste li na pravom putu. Osvijestite na trenutak da ono što sada živite nije produkt sadašnjih, već nekih prošlih misli.

Sada gradite novo i bolje ja za sutra. Novo ja koje će voljeti sebe, život i svoju ljubav htjeti dijeliti.